Čak su i masline krvarile (Prometej, 15.01.2018.)

Irci na obje strane građanskog rata u Španjolskoj

Historija IRA-e (Irske republikanske armije) je historija raskola i frakcija. Nešto nalik Judejskom narodnom frontu ili HSP-u: u godinama iza nas smo vidjeli i Pravu IRA-u, Privremenu IRA-u, Zvaničnu IRA-u… a prvi je raskol došao s Anglo-irskim sporazumom, dokumentom koji je Irsku iz rata za nezavisnost odveo u građanski rat i Irsku republikansku armiju podijelio u dva tabora: one koji su se nastavili boriti za cjelovitu Republiku, protiv Sporazuma koji je podijelio otok i novouspostavljene Irske slobodne države (ime koje sasvim slučajno nama s Balkana zvuči kao Nezavisna država Hrvatska), te one koji su ostali vjerni novoj državi i Sporazumu. Ogranak IRA-e koji se protivio kompromisu i podjeli je iz jednogodišnjeg građanskog rata izašao poražen, ali je nastavio postojati u novoj državi.

Mada u vodstvu IRA-e tih godina nije bilo puno ljevičara, neprijatelj njihovih neprijatelja im je postao prijatelj uz skromnu novčanu naknadu: IRA je počela saradnju sa Sovjetskim savezom. U političkom metežu nastalom tih godina u Irskoj slobodnoj državi (koja baš i nije bila toliko slobodna, nego tek entitet u Britanskom carstvu) socijalisti iz redova IRA-e kreću sa formiranjem svojih organizacija. Prvo je nastala Slobodna Irska (Saor Éire), organizacija radnika i seljaka kratkog vijeka, a zatim i Republikanski kongres. Dok je prva organizacija imala podršku IRA-e, druga je nastala kao utočište komunistima koji su napustili IRA-u. Naime, bili su svjesni da IRA neće dići ni socijalističku revoluciju niti bilo kakvom drugom dovesti do uspostave Republike koju su čekali više od decenije i nova organizacija je bila bolje i ideološki prikladnije rješenje.

Na čelu Slobodne Irske i Republikanskog kongresa su se našli Peadar O’Donnell, sindikalni aktivist i utjecajni socijalist tog vremena na Otoku i mladi Frank Ryan. Obojica su slijedili put Jamesa Connollyja i promovirali ideju irske socijalističke republike koja bi zamijenila Irsku slobodnu državu, presjekla veze s Londonom i dokinula kapitalizam i izrabljivanje irskih radnika i seljaka. Na sastancima Republikanskog kongresa je rasla jedna ideja nove Irske.

Na drugom kraju grada, uz uzdignute desnice mladića u plavim košuljama rasla je jedna druga ideja. Eoin O’Duffy, saborac Peadara O’Donnella iz rata za nezavisnost s kojim se O’Donnell kasnije, u građanskom ratu, gledao preko nišana, bivši prvi čovjek IRA-e i policije Irske slobodne države, najmlađi general Evrope skupljao je svoje novo društvo inspirirano fašizmom, plavokošuljaše, kako su ih prozvali.

IRA, Republikanski kongres i plavokošuljaši su u Irskoj te sredine tridesetih godina vodili tihi rat niskog intenziteta, a Eoin O’Duffy je po karti svijeta tražio kakav pravi, glasni i vatreni rat. Pisao je Duceu u Rim da mu dozvoli da dovede svoje momke u Abesiniju, da pomognu fašističku stvar, da bude od kakve koristi. Mussolini je odbio ponudu, i O’Duffy je nastavio vrtjeti svoj globus u potrazi za vatrenim krštenjem.

Prst je zaustavio na istoj zemlji na kojoj su se našli i Frank Ryan i Paedar O’Donnell. O’Donnell se upravo vratio iz Barcelone, u kojoj se zatekao na samom početku španskog građanskog rata i odmah je zatražio od Ryana da skupi ljude i pođe u pomoć narodu Španije. O’Duffy je imao istu namjeru, pomoći bar jednom čovjeku u Španiji: drugom najmlađem generalu Evrope, Franciscu Francu. Ryana je, već rekosmo, na put na jug inspirirao O’Donnell, a O’Duffyja nadbiskup Joseph MacRory. Dok je vlada Slobodne države (kao i u međuvremenu zabranjena IRA) ostala suzdržana u pogledu španskog građanskog rata, crkva nije: Franco je bio pravi čovjek na pravom mjestu, vrijedan molitve i dobrovoljnih priloga, a mladići pod zastavom Eoina O’Duffyja su zaslužili blagoslov u galwayskoj luci pri polasku u križarski rat.

Irska se opet dijelila, u ratu koji se vodio miljama daleko. Dijelila se i irska emigracija: američki ambasador u Londonu Joseph Kennedy je gajio simpatije prema Francu i vodio politiku u skladu s tim, dok je njegov sin John Fitzgerald bio otvoreno protiv.

I kao da nije bilo dovoljno podjela, i irski borci na strani Republike (Connollyjeva kolona, tako su se zvali) su se našli u dvije grupe: jedna pri britanskom, a druga pri američkom bataljonu XV internacionalne brigade kojom je komandovao Vladimir Ćopić. Za razliku od O’Duffyjevih ratnika koji su Francu počeli smetati od samog početka i samo jednom ušli u borbu, Irci u redovima republikanaca su se zadržali do kraja rata i učestvovali u svim borbenim dejstvima Petnaeste, čiji je ratni put opjevan u kultnoj pjesmi ¡Ay Carmela!. Bilo je to šaroliko društvo o kom je ispjevana pjesma Viva la Quinta (sic!) Brigada: od vlč. Roberta Hilliarda koji se križao u obliku srpa i čekića u ime „Marxa, Engelsa, Lenjina, Staljina, Stahanova, Dimitrova, partijske linije“, preko mladog pjesnika Charlieja Donnellya čije su posljednje riječi u bici kod Jarame bile one iz našeg naslova, pa do mladog Michaela O’Riordana, budućeg predsjednika Komunističke partije Irske, bajraktara Katalonije na rijeci Ebro i autora knjige „Connollyjeva kolona“ o Ircima u Španiji.

Ipak, najintrigantnija priča iz Španije je ona Franka Ryana. Major republikanske vojske, član vrhovnog štaba, Frank Ryan je ostao posljednji strani zatvorenik u Španiji. Italijani su ga zarobili 1938, irska vlada uspjela spasiti smrtne kazne ali ne i duge zatvorske kazne. Međutim, jednog se julskog dana 1940. godine u novinama mogla pročitati vijest o Ryanovom bijegu iz zatvora: u stvarnosti, to se teško moglo nazvati bijegom. Ryana su Španci predali Abwehru, njemačkoj vojnoj obavještajnoj službi. Tamo se Frank susreo sa Seánom Russellom, prvim čovjekom IRA-e. Nijemci su bili spremni za akciju prema Irskoj, i naredni korak je bio određen: Russell i Ryan su u podmornici upućeni prema Irskoj. Čir na želucu je Russellu skratio putovanje, i stotinjak kilometara od obale je izdahnuo. Ryan se vratio u Njemačku bez pristajanja u Irskoj.

Ryan je ostao u krugovima Abwehra, bolestan i gotovo potpuno gluh, jedini predstavnik IRA-e (iz koje je još onomad kad je osnovao Kongres, izbačen) na kontinentu. Irci koji su s njim dijelili dane kažu da je ostao borac za socijalističku republiku do smrti u junu 1944. u Leipzigu.

Šta je tačno ovaj Irac, komunist, antifašist radio za vojnu obavještajnu službu nacističke Njemačke, kako je ostao slobodan i zaštićen, da li je heroj ili izdajnik? Vijećanje još traje.

3 Comments

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: