Kako se kalio Limerick (Prometej, 30.12.2017.)

Radnički pokret u Irskoj na početku 20. stoljeća, epizoda “Limerički sovjet”

Izvor fotografije: libcom.org

Radničko organiziranje Irskoj nije bilo strano: sindikalci Irske su se u zaseban savez sindikata organizirali već 1894. godine, odvojivši se od britanskog Saveza sindikata. Dvije decenije kasnije nastalo je i političko krilo organizacije, Radnička stranka, jedina značajnija stranka na političkom nebu Irske koja nije izašla ispod Sinn Feinovog šinjela. Glavnu ulogu u organiziranju radnika, kako sindikalnom tako i partijskom, odigrali su James Larkin, James Connolly i William O’Brien. Larkin je ostao upamćen kao neumorni vođa štrajkača, div raširenih ruku koji još uvijek na O’Connellovoj ulici poziva radnike da prestanu klečati pred kapitalistima, na onom istom mjestu gdje se 1913. odigrala prva Krvava nedjelja. Connolly je otišao korak dalje i postao jedan od vođa Uskršnjeg ustanka 1916. godine.

Connolly je decenijama prije ustanka znao šta želi. U citatu koji možete čuti i u odličnom Vjetru koji povija ječam Kena Loacha, Connolly još 1897. piše:

Otjerate li englesku vojsku koliko sutra i dignete li zelenu zastavu nad dablinskim zamkom, sav će vam trud biti uzalud ako se ne posvetite stvaranju socijalističke republike. Engleska će i dalje vladati. Vladat će kroz svoje kapitaliste, zemljoposjednike, finansijere, kroz čitav niz komercijalnih i individualističkih institucija koje je posijala u ovu zemlju i zaljevala suzama naših majki i krvlju naših mučenika.

Ekonomske posljedice „domaćinske“ politike Londona tih godina su bile jasne svakom. 1913. godine se kapitalisti Dublina suprotstavljaju sindikalnom organiziranju radnika i počinje masovni dublinski lock-out, u kom su desetine hiljada radnika spriječene da nastave sa svojim radom i zamijenjene štrajkbreherima i radnom snagom izvana. Larkinovi sindikalisti sa crvenom rukom na reveru su sve do 1914. bili na ulicama, u neprestanim sukobima s policijom i borbi za osnovna radnička prava. Iako je to na kraju bio relativni neuspjeh sindikalista koji se nisu uspjeli izboriti za svoje zahtjeve, dublinski lock-out je pokazao jedinstvo i solidarnost radnika i odigrao važnu ulogu u pripremi Uskršnjeg ustanka.

U takvim okolnostima je nastala i Irska građanska armija (Irish Citizen Army, ICA), manja naoružana jedinica koju su Connolly i drugovi okupili pod Zvjezdanim plugom, zastavom irskog radničkog pokreta. Ovu je jedinicu Connolly poveo u Uskršnji ustanak tri godine kasnije.

Međutim, nas u ovoj priči Uskršnji ustanak i smaknuće Jamesa Connollyja ne zanimaju previše. Događaj o kom ovaj tekst govori zbio se tačno tri godine kasnije, oko Uskrsa 1919. godine.

Prvih mjeseci rata za nezavisnost kog je svojim metkom u januaru 1919. počeo Dan Breen (kog smo upoznali na fudbalskoj utakmici u Čudu mađarskom), IRA (Irska republikanska armija) je uglavnom izvodila napade na policijske stanice i izvlačila svoje zatočene aktiviste. Jedna od tih akcija, sa žrtvama na obje strane, odigrala se i u Limericku, lučkom gradu na zapadu zemlje. U gradu je odlukom britanske vojske proglašena vojna uprava i za kretanje civili su morali dobiti dozvolu od kraljevske policije. Protiv ovakve odluke je savez sindikata u Limericku organizirao generalni štrajk na Cvjetnicu, 13. aprila. Komitet koji je poveo štrajk prozvan je sovjetom: u Limericku su s ponosom koristili to ime, dok je režimska štampa iz Dublina to ime koristila u pejorativnom smislu i plašila čitaoce crvenom prijetnjom boljševičke Rusije na tlu Irske.

William O’Brien u centrali za štrajk doznaje iz telegrama koji mu je poslao vođa limeričkih radnika, John Cronin: Generalni štrajk ovdje kao odgovor na vojnu blokadu. Svjesni da Sinn Fein, separatistički parlament i IRA neće radnicima prepustiti vodeću ulogu u protestu koji je neminovno imao političku i sveirsku poruku, O’Brien i ostali vodeći ljudi Radničke partije i Saveza sindikata ne daju podršku proširenju štrajka iz Limericka na cijeli otok. Umjesto toga, Croninu predlažu evakuaciju stanovništva iz Limericka, s idejom da se vojsci u njenom čeličnom stisku ostavi prazna ljuštura. To Cronin odbija, a Limerick se oblikuje u komunu. Radnici u svojoj samoupravi organiziraju logističku bazu, štampaju vlastite novine i novac, održavaju sigurnost i omogućavaju koliko-toliko normalan život. Vojska ne intervenira, i u Limericku nastaje slobodna socijalistička teritorija: nakon 22 godine oživljava u uskršnje dane Connollyjeva priča o neminovnoj socijalističkoj republici.

Svi pokušaji iz Limericka da se duh komune proširi na okolne gradove ostali su neuspješni. Sindikat radnika na željeznici je oštro upozoren iz londonske centrale da se ne petlja u politiku: Radnička partija Engleske će, uvjeravali su ih, pokrenuti pitanje Limericka u londonskom parlamentu. Sinn Fein, iz čijih redova je bio i limerički gradonačelnik je davao načelnu podršku, solidarizirajući se s limeričkim radnicima zato što su Irci (a ne zato što su radnici…) I poslovično desno orijentirani GAA o kom smo već pisali u Igrama iz kasarne organizira utakmice na kojim skuplja pomoć za Limerick. I katolička crkva je podržala otpor i štrajk u Limericku… do Uskrsa. Mediji u svijetu igrom slučaja imaju priliku da iz prvih redova prate limerički sovjet, pošto se mnogo dopisnika svjetskih listova našlo u Limericku tih dana povodom planiranog avionskog leta preko Atlantika.

Nakon Uskrsa, podrška nestaje. Sinn Fein je sve nezadovoljniji razvojem situacije u Limericku, Crkva povlači podršku, centrala Partije i Sindikata iz Dublina nezadovoljna odbijanjem njihovih prijedloga želi kraj sovjeta. Komandant garnizona armije, brigadir Griffin ima sve razloge da bude zadovoljan: komuna u Limericku umire ugušena vlastitim saveznicima, bez ijednog metka ili povika iz kasarne. Dvije sedmice je izdržala limerička komuna, dvije sedmice je na zapadu Irske postojao sovjet koji je radnicima dao vlast. Nakon te dvije sedmice, zahvalili su se radnicima, pohvalili ih za odlično vladanje i poslali natrag na njihova radna mjesta. Uskrsla socijalistička republika se vratila u grob. Limerički sovjet je postao tek jedan od protesta radnika Irske, a ne model za budućnost ili poruka drugovima.

Sedam dana poslije, praznik slazi na ulice Irske: prvi maj je prvi put obilježen kao praznik rada. Sindikati su ga proglasili danom svoje borbe i William O’Brien je pozvao radnike na obilježavanje ovog dana – de facto štrajk. Radnici su to i učinili u svim gradovima Irske, s izuzetkom dva: Belfasta i Limericka.

Limerick je morao da nadoknađuje propušteno gradivo, dok je ostatak Irske pjevao Crvenu zastavu, radničku himnu koju, kao prigodnu muzičku podlogu za ove praznične dane, predlažem i vama. Inače, ovu himnu radničkih partija Velike Britanije i Irske je napisao Irac Jim Connell 1889. godine.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s

%d bloggers like this: