Marš za nauku: Marš za sve i marš ni za koga (Prometej, 14.04.2017.)

Želite li Zaratustrinim stopama, slobodno otvorite kakav opskurni izvor “vijesti” i pročitajte štogod. Šokirat ćete se šta je bilo sa svijetom u međuvremenu, dok ste u kastalskoj pećini držali do objektivnosti i kredibilnosti

Nauka se spetljala s politikom, tvrde kritičari marša za nauku (March for Science) koji nas očekuje sljedeće sedmice u Vašingtonu, ali i u ostatku Sjedinjenih Država i širom planete čiji dan i slavimo tog 22.04. Činjenica da je marš naučnika na Vašington uslijedio nakon marša žena na Vašington (21.01.2017) i da je inspiriran odnosom prema nauci i naučnim dokazima novih centara moći u Sjedinjenim Državama uvukla je priču o maršu u priču o politici. To što se od početka spominjala i solidarnost naučnika s ugroženim skupinama nije “pomoglo” u tom kontekstu, i marš je dočekan kao novi dokaz da se naučnici pokušavaju predstaviti kao ugrožena skupina koja ima svoju agendu za provući i/ili politička skupina bliska liberalnoj struji u američkoj politici.

Nije dugo trebalo da počnemo čitati izjave naučnika koji su se ogradili od marša i sugerirali da se radi o pogrešnom koraku koji će ugroziti kredibilnost i objektivnost učesnika, ali po nekom svojstvu tranzitivnosti i svih ostalih naučnika. Kažu da postoji crta iza koje nauka i naučnici moraju ostati u općenju sa svijetom, crta koja razdvaja objektivne istraživače i aktiviste, sudije i navijače.

Pitanje te crte je i u Evropi i u Americi postavljano i na njega odgovarano na različite načine. U Americi se u rječnik uvukao pojam tornja od slonovače, pribježišta akademskog bjegunca… a u Evropi smo se zanosili Heseovom Kastalijom na različite načine. Neko je bježao u Kastaliju kakvu je Hese zamišljao na početku Igre staklenih perli, idiličnu svetu zemlju znanja, a neko je bježao od opasne izolacije koja je prijetila Kastaliji kad su i Hese i njegov Magister Ludi shvatili njene probleme. Imali smo u Ničeovom Zaratustri sjajan primjer učenjaka-pustinjaka koji nas je napustio, pa nam se vratio ne bi li nas čemu podučio. Je li se šokirao kad je kročio van svoje pećine?

Želite li Zaratustrinim stopama, slobodno otvorite kakav opskurni izvor “vijesti” i pročitajte štogod. Šokirat ćete se šta je bilo sa svijetom u međuvremenu, dok ste u kastalskoj pećini držali do objektivnosti i kredibilnosti. Ako slučajno nađete i kakav članak o naučnom istraživanju koji vam se čini potpuno nelogičnim i besmislenim, ne brinite… to je valjda bio dio plana u ovom taktičkom povlačenju. Ako nije, onda plan ne valja.

Ne postoji način da nauka ostane u Kastaliji, odmetnutoj provinciji okruženoj bodljikavom žicom. Tako smo dobili lažne vijesti, tako smo dobili i pseudonauku i anti-intelektualizam širom svijeta. Tako smo dobili svijet kom je, navodno, dosta eksperata. Tako smo dobili svijet gdje ogroman broj ljudi ne zna ime niti jednog svjetskog naučnika našeg doba.

Marš 22. aprila nije tek javno iskazivanje nezadovoljstva. Marš 22. aprila je prilika da oni koji žele da pričaju svoju naučnu priču progovore. Ako znanje nije slobodno, oslobođeno stega i zidova, fizičkih, finansijskih, društveno-represivnih, njega i nema. Zato je svaka šansa u kojoj možemo progovoriti, naučiti ili poučiti odlična i ne smijemo ju ne iskoristiti. Možemo se nabrzinu dogovoriti: ko propusti ovu priliku, mora čim prije svojim rukama napraviti dvije nove slične prilike za sve nas. Ko izda, pseudonaučnik!

Na koncu, sjetimo se i gdje živimo. U Bosni i Hercegovini, zemlji koja izdvaja statističku grešku za nauku, istraživanje i razvoj. Zemlji u kojoj se ne morate brinuti za ugroženu objektivnost vašeg istraživanja ako ga finansira država, jer se to svakako tako rijetko dešava. Živimo u zemlji u kojoj naučnici obično u medije stižu uz obavijest o komemoraciji i datumu sahrane. Evo nam prilike da zapucamo s naučnog Ljubinog Groba. Figurativno, dakako.

Postoji jedan pseudonaučni eksperiment u ovoj državi koji se mora prekinuti i završiti: testiranje hipoteze o sindromu kuhane žabe na svakom segmentu društva i svakom pojedincu. Malo ko tu ima veću odgovornost od naučne zajednice: vidimo, znamo, razumijemo. Sad je prilika da pomognemo sebi, a sutra i drugima. Nije nevažno reći da su naučnici dokazali da je u svijetu žaba i tople vode sindrom kuhane žabe mit. Pa zašto bi onda bio istina u našem svijetu (bez tople, ali i bez hladne vode)? Politiziramo li ovim nauku ili tek vraćamo dug društvu čiji smo dio? Umarširajmo u naše društvo, umarširajmo preko izmaštane crte.

Marš za nauku u Sarajevu, u subotnje podne 22.04. nije marš ni za koga. Nauci on ne treba, naučnicima on treba kao dio puno većeg plana afirmacije nauke, naučnog mišljenja i mape puta koja će nauku dovesti negdje ispred decimalnog zareza u planovima naših mudrih glava. Dokle god manje od 1% budžeta izdvajamo za nauku, društvo znanja ostaje zgodno ime za TV emisiju. Marširamo za sve, jer je i znanje tu za sve. Ne marširamo ni za koga jer je nauka veća od svakog od nas. Mene ćete prepoznati po tome što zviždućem dok hodam u beskonačnoj petlji onih par nota iza stihova “ako želiš da saznaš pristani na sve/ako želiš da mijenjaš ljude ne odmeći se”.

Želimo da saznamo, zato se bavimo naukom. Hoćemo li pristati na sve? Faustovska je to dilema.

Želimo da mijenjamo ljude, pa ćemo po onoj staroj i izlizanoj promijeniti sebe i ambijent. Iz laboratorije na filigranske pločnike!

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s