I Irce protjeruju, zar ne? (Prometej, 29.05.2018.)

Priča o prvom i posljednjem Ircu protjeranom iz nezavisne Irske

Ima nešto u slici odlaska Irkinja i Iraca s Otoka. Naravno, svaka nacija ima svoju interpretaciju motiva odlaska i povratka, ali u irskom kontekstu se valja sjetiti veličine irske dijaspore i stoljeća u kojim je ona nastajala. U Republici živi nekih četiri i pol miliona Iraca, a u svijetu je bar još deset puta toliko onih koji se tako identificiraju na osnovu naslijeđa koje je stiglo preko mora i okeana. Odlazilo se dugo, kako u vremenu britanske vlasti tako i kasnije, tražeći bolji život, slobodu, sigurnost. Opasali su globus: Irci na privremenom radu u Americi kao legalni i ilegalni imigranti, u potrazi za novim životom u Argentini, ili u potrazi za poslom s druge strane Irskog mora, u Britaniji. Naravno, bilo je i onih koje je britanska vlast osudila na put preko okeana: popularna irska pjesma Fields of Athenry (po popularnosti među fudbalskim navijačima i po sentimentu reklo bi se, irski ekvivalent Bosnom behar probeharao) govori o mladiću osuđenom na život u australskoj kažnjeničkoj koloniji u vrijeme velike gladi u Irskoj sredinom 19. stoljeća.

Protjerani Irci bi rekli da ih je u progon poslao London, vlast koja nije njihova i carstvo kojem nisu odani. Na taj bi čin Krune gledali kao naročito okrutnu kaznu, odvajanje irskih Anteja od Zemlje. Kada dođe „njihovo doba“, rezonovali su, sve će biti bolje.

Međutim, Ircima nije trebalo dugo da otkriju kako revolucija jede svoju djecu. Izdaja revolucije i borbe za Republiku kakvu su mnogi željeli nije bila događaj, nego proces. Taj je proces trajao od samog početka borbe za nezavisnost, s posebnim intenzitetom se nastavio u građanskom ratu, a u postratnim godinama se pretvorio u reakcionašku politiku na svim nivoima. U tim reakcionaškim je godinama irska država prvi i posljednji put protjerala svog građanina, čovjeka o kom danas pišemo.

Jim Gralton je početkom dvadesetog vijeka Irsku zamijenio drugim kopnima i morima. Dezertirao je iz britanske mornarice, skrivao se i radio u rudnicima i na dokovima Britanije prije nego se našao u New Yorku. U Irsku se vratio 1921, u onom kratkom dobu između borbe za nezavisnost i građanskog rata, nošen idejama Jamesa Connollyja. Upravo Connollyjevo ime, uz ono Patricka Pearsea se našlo na tabli koja je označila Jimov put.

Naime, Gralton je po povratku u rodni kraj izgradio plesnu dvoranu po ustroju nalik na kakav dom kulture iz naših krajeva. Kako se Gralton nije dugo zadržao u domovini (otišao je 1923. godine), ni dvorana „Connolly-Pearse“ nije dugo služila svojoj svrsi. Ubrzo po Jimovom povratku u New York, dvoranu su preuzele snage mlade irske države. Jim se s tom, takvom državom nije slagao: bio je aktivni agitator za agrarnu reformu, isuviše radikalan i za ustanike iz IRA-e. Gralton je prvenstveno bio radnik i socijalista, a njegova dvorana je imala prosvjetiteljsku ulogu.

Međutim, monopol na prosvjetiteljstvo je i tad (kao i danas, sjetimo li se teksta o dvije škole pod jednim Bogom) imala Crkva. Kad se Gralton po drugi put vratio 1932. godine i obnovio dvoranu na temeljima one izgrađene prije deceniju, dočekan je kao antikrist. Aktivirao se u Revolucionarnoj radničkoj skupini, organizaciji iz koje će kasnije nastati Komunistička partija Irske, pokrenuo je program podučavanja djece i odraslih u dvorani „Connolly-Pearse“ i na opće zgražanje reakcionaša na pozicijama moći, u dvorani puštao jazz. Bilo je to doba zabrana, i „strani plesovi“ su se našli na istoj strani kao i „strani sportovi“: kvarili su omladinu i nije im bilo mjesta u slobodnoj Irskoj. Protiv Graltona su se našli svi: nova vlast (na izborima te godine je pobijedio de Valera, ova je promjena Graltonu dala početnu nadu i motiv da se uopće vrati u zemlju), osokoljena IRA (deceniju od građanskog rata, na vlasti je bio de Valera i IRA je ponovo dobila na važnosti) i crkva, svako iz svojih razloga. Bile su to godine raskola republikanaca socijalista i IRA-e kako smo već u Maslinama rekli, i Graltonu je ostalo malo saveznika.

Ko je zapalio Graltonovu dvoranu na Božić 1932. godine? Kažu IRA, nagovorena iz župnih dvora. Izvršioci nisu bili bitni, svi kojima je dvorana bila trn u oku su likovali – Graltonova tvrđava je uništena, još je ostao Gralton lično. Neki su tih mjeseci prizivali Hitlera u njihov kraj, makar na nekoliko dana, da počisti gradove od Graltona i sličnih njemu. Umjesto Hitlera, početkom 1933. godine u policijsku stanicu stiže nalog: Graltona valja protjerati kao ilegalnog imigranta koji je u Irsku došao iz Amerike da djeluje protiv države. Gralton je po izdavanju ovog rješenja zaista i prešao u ilegalu, skrivajući se kod jataka iz revolucionarnih radničkih krugova do konačnog hapšenja i protjerivanja. Irsku je napustio na brodu simboličnog imena Britannic.

Sedam decenija nakon Graltonove smrti u New Yorku, irski predsjednik Michael D. Higgins je na mjestu gdje je nekad stajala dvorana „Connolly-Pearse“ otkrio spomen-ploču i porodicu Jamesa Graltona zamolio za oprost, preuzevši odgovornost u ime Republike za nezakonito i nepravedno protjerivanje prvog i posljednjeg Irca izgnanog iz slobodne Irske. U svom govoru na ovoj svečanosti Higgins je spomenuo i ekranizaciju ove priče, Jimmyjevu dvoranu, još jedan dobar film Kena Loacha (nije nam prvi put da spominjemo Loacha i njegov „irski opus“, a ni vama prvi put da gledate Jima Nortona kao svećenika, ako ste pogledali ostale filmove i serije koje smo spominjali).

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s