Sjećate li se Colma Doylea? (Prometej, 24.06.2018.)

Prikaz knjige „Svjedok ratnih zločina: sjećanja irskog mirovnjaka u Bosni“

Uzvratna posjeta Hubertu Butleru je nastala zahvaljujući inspiraciji koju sam našao na stranicama velikog Huberta Butlera koji je balkanske prilike razumio bolje od mnogih starosjedilaca. Ničim ne želim sugerirati da ičim pariram Butleru, osim možda entuzijazmom za učenjem o njegovoj zemlji.

Nije Butler, naravno, jedini Irac kog je put naveo u naše krajeve—mada je njegov pisani trag o tim iskustvima vjerovatno najznačajniji. Službovao je tako Joyce u Puli, „Sibiru na moru“ kako je s puno jeda pisao o gradu u kom nikad nije želio živjeti i raditi. S druge strane, Bernard Shaw je bio oduševljen „rajem na Zemlji“, Dubrovnikom. Najnovija priča o službovanju Irca među nama je iz štampe izašla ovog mjeseca, i danas vam pišem o njoj.

Iz tog doba se ljudi u Bosni sjećaju duge liste imena. Vance, Owen, Carrington, Cutileiro, Mazowiecki, Nambiar, Mackenzie, Morillon… Mnogi se vjerovatno sjećaju više imena dužnosnika UN-a, Evropske zajednice i drugih međunarodnih faktora, nego igrača sa Svjetskog prvenstva 1994. godine. Jedno od imena iz tog doba je tipično irsko: Colm Doyle.

Colm Doyle je u Bosni proveo godinu dana: od oktobra 1991. do oktobra 1992. godine je bio službenik međunarodne zajednice: najprije kao pripadnik posmatračke misije Evropske zajednice (EZ) i njen rukovodilac za BiH, a zatim kao lični izaslanik lorda Carringtona. U svojoj knjizi Svjedok ratnih zločina Doyle piše o svojoj službi u Banja Luci i Sarajevu. Doyle je jedan od likova iz naše priče Tarrtháil, vojnik koji je prije misije u Bosni i Hercegovini pod zastavom UN-a bio pripadnik Plavih šljemova na Kipru i u Libanu. Misija u Bosni i Hercegovini je bila drugačija: umjesto oznaka UN-a, na rukavu je nosio oznaku EZ, a umjesto zaduživanja uniforme u dablinskoj kasarni, Doyle je po prodavnicama morao tražiti bijele majice, košulje, hlače i cipele (savjetovali su ga, kaže, da potraži odjeću u prodavnicama medicinske opreme, ili onim sportskim na odjelu za kriket). Posmatračku je misiju počeo u Banja Luci: prisjeća se posjeta okolnim općinama, razgovora sa načelnicima i predsjednicima stranaka koji bi počeli čašicom rakije, i nezaobilazno se nastavili pričom o Drugom svjetskom ratu. Prisjeća se Doyle i situacije u kojoj mu je načelnik Slavonskog Broda miniranje mosta prema Bosanskom Brodu pokušavao opravdati pravednom borbom hrvatskog naroda za slobodu koju je uporedio s borbom IRA-e. Nakon što mu je zgroženi Doyle odvratio da je IRA teroristička organizacija, načelnik je završio razgovor. Kasnije će se Doyle naći u sličnoj situaciji s trebinjskim načelnikom Vučurevićem i u ovoj dvojici načelnika u maskirnim uniformama prepoznati prirodu sukoba na nivou „lokalne samouprave“.

Doyle u prvoj svojoj ulozi, posmatračkoj, ostaje u svojoj vojničkoj komfor zoni, iako bez uniforme i naoružanja. Prelazak u Sarajevo na mjesto šefa posmatračke misije označava početak diplomatske strane priče: prvog dana službe, 25. novembra 1991. je već bio na sastancima s predsjednikom Izetbegovićem i premijerom Pelivanom, davao intervju za TV dnevnik i upoznavao situaciju u cijeloj zemlji. Konačno, prelaskom na poziciju ličnog izaslanika lorda Carringtona, Doyle završava metamorfozu u diplomatu u svojoj bosanskohercegovačkoj epizodi. Ipak, zadržava vojničko držanje i koristi razumijevanje vojnog konteksta, posebno u kontaktima s JNA. I kad piše, piše vojnički: konkretno i direktno. Pokušava ostati nepristrasan, ali se ne ustručava izraziti simpatije prema ljudima koji su na njega ostavili pozitivan dojam. Ni tu ne gubi mjeru, te jasno kaže kad ga i oni razočaraju.

Zanimljivi su detalji koje Doyle iznosi, oni koje možemo samo od njega čuti: Haris Silajdžić ga je obavijestio o planu za njegovu egzekuciju, Aliju Izetbegovića nije dočekao na aerodromu 2. maja obmanut lažnim pozivom kojim je „obaviješten“ da Izetbegović neće sletjeti tog dana, a ima zanimljivu priču i o izvjesnoj gospođi Čerkez, nastavnici engleskog jezika koja je došla u posjed tajnih dokumenata JNA. Pored ovih zanimljivih detalja, Doyle kvalitetno riječima slika portrete ljudi s kojima se susretao tih mjeseci, od Izetbegovića, Kljuića, Karadžića, Plavšićeve, Miloševića do Cutileira, Carringtona, Nambiara.

Konkretno se bavi događajima, bez pretjeranog teoretiziranja o motivima, politici, krivcima. Ne idealizira nijednu politiku ni organizaciju, ali ne pribjegava ni demonizaciji. U tom smislu, knjiga nema namjeru da bude navijačko štivo, ali ni duboka analiza događaja koji su zapalili zemlju. Radi se isključivo o hronologiji događaja kojim je prisustvovao jedan čovjek na položaju koji ga je vodio u razgovore s ključnim licima tog doba.

Doyle je vodio detaljan, vojnički precizan dnevnik tih godina, pa u knjizi nećemo naći puno materijalnih grešaka ili nejasnih detalja. Sjećanje je osvježio nekoliko puta u prethodnih 20 godina kao svjedok optužbe u Haagu na suđenjima Miloševiću, Strugaru i Karadžiću. Otud i naslov knjige.

Knjiga predstavlja zanimljivo svjedočanstvo iz jedne od organizacija koje se više sjećamo iz skeča Nadrealista (i Doyle se prisjeća da su ih zvali sladoledžijama) nego iz materijala ovog tipa. Radi se o štivu vrijednom čitanja da se dopuni slagalica koju sastavljamo iz svih rašomon-pogleda na to vrijeme.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s